Volim noću slušati zvijezde. To je kao pet stotina miliona praporaca...

Ali, eto, nešto izvanredno se događa, zaboravio sam da dodam kožni kajiš na brnjicu koju sam nacrtao za malog princa!

Nikad neće moći privezati svoju ovcu! Pa se pitam: "Šta li se događa na njegovoj planeti? Može lahko biti da je ovca pojela cvijet..."

A ponekad kažem sam sebi: "Sigurno nije! Mali princ stavlja svoj cvijet svaku noć pod stakleno zvono, i dobro nadgleda svoju ovcu..."

I tad sam srećan. I sve se zvijezde tiho smiju.

Ponekad opet kažem u sebi: "Katkad je čovjek rasijan, i to je dovoljno!

Jedno veče zaboravi stakleno zvono, a ovca pak, bešumno noću izađe..." I tad se svi praporci pretvaraju u suze!... Velika je to tajna.

Za vas, koji također volite malog princa, kao i za mene, ništa nije isto u svijetu,

ako negdje, Bog zna gdje, neka ovca koju ne poznajemo, pojede ili ne pojede jednu ružu...

Pogledajte nebo. I upitajte se: da li je ili nije ovca pojela cvijet? I vidjet ćete kako se sve mijenja.

I niko od odraslih neće nikada razumjeti da je to tako važno!

Eto to je za mene najljepši i najtužniji pejzaž na svijetu.

To je isti pejzaž kao na prethodnoj stranici, ali ja sam ga još jedanput nacrtao da bih vam ga dobro pokazao.

Tu se mali princ pojavio na zemlji, pa nestao.

Pažljivo pogledajte taj pejzaž, da ga sigurno prepoznate u pustinji, ako jednog dana budete putovali Afrikom.

I ako vam se desi da ovuda prođete, preklinjem vas da se ne žurite, nego da zastanete malo ispod same zvijezde!

Ako tada neko dijete dođe k vama, ako bude nasmijano, ako mu je kosa zlatna, ako ne odgovara kad pitate, lahko ćete pogoditi da je to on.

Budite tada ljubazni! Nemojte me ostaviti tužna: pišite mi brzo da se on vratio...

Ajde.

... Šta je usamljenost? - pita Mali Princ. - To je susret sa sobom i ne bi trebalo da bude razlog za tugu, samo trenutak razmišljanja.